Neću reći da je Svjetsko prvenstvo riješilo naše probleme, jer nije. Ali mislim da nas je na nekoliko sedmica podsjetilo koliko zapravo možemo biti jedno kada prestanemo jedni druge gledati kroz političke i nacionalne podjele.

Od Sarajeva do Banje Luke, od Mostara do dijaspore u Americi i Evropi, zastava Bosne i Hercegovine bila je važnija od svakodnevnih rasprava. Ljudi su slavili iste golove, nervirali se zbog istih sudijskih odluka i ponosno govorili: „Naši igraju.“ I upravo je u tome bila najveća vrijednost ovog prvenstva. Fudbalski savez BiH je organizovao i javna okupljanja navijača, dok su izvještaji sa utakmica pokazali koliko je jaka bila atmosfera među našim ljudima, posebno u dijaspori.

Meni je posebno bilo zanimljivo vidjeti koliko je reprezentacija uspjela preći preko onih podjela koje nam politika godinama nameće. Kada igra Bosna i Hercegovina, čovjek odjednom ne pita ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat ili nešto četvrto. Pita samo: „Jesi li za Bosnu?“

I tu se, po meni, vrlo jasno pokazalo ko želi Bosnu kao zajedničku zemlju, a ko svoju pripadnost koristi samo onda kada mu odgovara. Ne mislim da jedan fudbalski turnir može promijeniti nečiju političku ideologiju, ali može pokazati koliko je radikalna politika zapravo udaljena od običnog čovjeka koji želi normalan život, dobar fudbal i razlog da bude ponosan na svoju zemlju.

Zato mi je ovo prvenstvo ostalo u sjećanju manje zbog rezultata, a više zbog osjećaja. Nekoliko sedmica smo bili Bosanci i Hercegovci prije svega. I možda je upravo to najveća pobjeda koju smo mogli odnijeti iz Amerike. FIFA je također naglasila da je povratak BiH na Svjetsko prvenstvo došao nakon velike pobjede nad Italijom u kvalifikacijama.

Volio bih da taj osjećaj ne traje samo dok traje utakmica. Jer ako možemo biti zajedno kada pjeva himna i kada lopta uđe u mrežu, onda valjda možemo pronaći način da budemo zajedno i kada se ugase reflektori.