Organizirati sahranu presuđenom ratnom zločincu je ludilo, a podići organizaciju te sahrane na neki viši, gotovo institucionalni nivo – katastrofa.

„Ni budućnost nije kao što je nekad bila“ – ovo bi kao trebala biti šala, ali svijet se zaista toliko izopačio da, gledajući pojave oko sebe, čovjek ponekad poželi prestati gledati u budućnost.

Šta očekivati od onih koji imaju lijepo mišljenje o presuđenom ratnom zločincu, koji je osuđen za najteže zločine? Kakva nas budućnost očekuje s onima koji se takvim čovjekom ponose ili ga smatraju herojem?

Čitao sam jedan članak o kontroli uma, demonstracijama i sukobima. Ponadao sam se da bi nešto takvo zapravo moglo objasniti ponašanje uličara koji skandiraju ime monstruma…

Ali sada više nije samo pitanje šta je ispravno, a šta nije. Nameće se drugo pitanje: čini li skandiranje i veličanje monstruma i one koji to rade – monstrumima?

Jer za nas ljude monstrum ne umire. On nije „on“, nego „ono“. A ono krepa, crkne.

Zar je uopće normalno koristiti riječ „čovjek“ za nekoga ko na brutalan način ubija djecu, bebe i nezaštićene? Čak ni jezički ne bi trebalo biti ispravno za takvog koristiti opise kojima opisujemo ljudskost.

Šta ćemo, tako nam je… Moramo prihvatiti činjenicu da u ovom realnom svijetu postoje oni koji biološki odgovaraju karakteristikama čovjeka, ali su svojim djelima postali monstrumi.

Ono što ne smijemo dopustiti jeste da zbog njih pokvarimo i značenje riječi koje govorimo. Monstrum ne umire – monstrum krepa ili crkne, a čovječanstvu njegovim odlaskom bude lakše.

A sada zamislimo stanje jedne majke čija su maloljetna djeca ubijena po nalogu ili naredbi monstruma. Ona danas gleda kako ga serbez slave oni koji su takve naredbe izvršavali – ili oni koji bi ih, možda, rado ponovo izvršavali.

I onda se nameće još jedno pitanje:

Kakav je status svih ostalih koji sve to nijemo gledaju?

Čini li ih ta šutnja nekom novom vrstom – ili za šutnju ipak postoji opravdanje?